HRVATI NA BOJIŠNICAMA - Mohač (1526.)
Frankopan nije stigao
Umjesto da se okruži kolima i kolcima i pričeka neprijateljski napad, kršćanska se vojska, sigurna u svoju pobjedu, rasporedila na otvorenom polju, ostavivši okolne bočne brežuljke bez ikakve zaštite.
Dva su objašnjenja Frankopanova nedolaska na Mohač: po nekima je pokušao, ali mu je poziv stigao prekasno, dok drugi tvrde da uvrijeđen zbog nepozivanja nije niti žurio skupiti vojsku. Pitanje je bi li ishod bitke sudjelovanjem tog iskusnog zapovjednika bio drukčiji
Kad su Sulejmanovi vojnici ušli u Beograd koji je i onako već bio u turskim rukama, Tomori je pokušao dobiti na vremenu i zatražio je od kralja barem petnaestak tisuća vojnika da organizira obranu. Da ih je dobio, možda bi Ilok, Petrovaradin, Morović i Osijek barem na neko vrijeme zaustavili Turke, ali sa svojim snagama, koje su brojile tek 1 500 vojnika, od toga samo 1 000 konjanika, nije mogao mnogo. Veliki vezir Ibrahim sa svojim je snagama potkraj lipnja 1526. prešao Savu i utaborio se pokraj Zemuna, gdje su mu se pridružile vazalske postrojbe. Kada je stigao i sam sultan Sulejman, počeo je osvajati srijemske gradove. Potkraj srpnja pao je i Petrovaradin koji je sa samo tisuću vojnika duže vrijeme branio hrvatski plemić Juraj Alapić. Osijek je pao bez borbe i sultanovi su vojnici od građe koju su dovezli sa sobom preko Drave podigli kilometar i pol dug most preko kojeg je prešlo 200 000 vojnika, od toga 80 000 konjanika i 300 topova, najveća dotad viđena vojska u Europi. Čim je turska vojska prešla, most je bio srušen.
Na Mohačkom polju u taboru kralja Ludovika skupilo se 20 000 ljudi, uglavnom banderija prelata i baruna, ponešto županijskih četa i oko 4 000 papinskih plaćenika. Ban Baćani skupio je čak 7 000 vojnika, od čega 3 000 konjanika i u tabor je stigao sljedećeg dana. Hrvatsku su vojsku vodili Ivan Banić od Lendave i podsusedski gospodar Franjo Tahi. Na čelu odreda od tisuću konjanika bio je zagrebački biskup Šimun Erdödy, a svoje su banderije vodili i hrvatski baruni i velikaši Mihajlo Zrinski i Matija Frankopan Slunjski, senjski biskup Franjo Jožefić, kliški kapetan Gregorije Orlovčić i Juraj Kobasić. S hrvatskim postrojbama, Ludovik je na raspolaganju imao 28 000 ljudi i osamdesetak topova.
Nezaštićeni bokovi
Okršaji s turskim predstražama počeli su 26. kolovoza, a do odlučnog boja došlo je tri dana kasnije: umjesto da se okruži kolima i kolcima i pričeka neprijateljski napad, kršćanska se vojska, sigurna u svoju pobjedu, rasporedila na otvorenom polju, ostavivši okolne bočne brežuljke bez ikakve zaštite. U prvom borbenom redu bilo je pješaštvo u dugim redovima, u sredini Tomori sa svojima, na lijevom krilu Ivan Perenj, a na desnom ban Baćani i Tahi s hrvatskim četama. Iza pješaštva bilo je 80 topova, a konjaništvo je bilo podijeljeno u tri skupine. Protivnika se željelo napasti u što je moguće široj fronti, a sam je kralj bio okružen kraljevskom banderijom od tisuću oklopnika - kirasira. Prije početka bitke, u pratnji palatina Stjepana Batorija, Ludovik II. je na konju je obišao sve čete da ih osokoli, govoreći im kako u borbama nije važan broj vojnika, već njihova srčanost. Željno je očekivao dolazak Krste Frankopana koji je ipak trebao preuzeti zapovjedništvo, ali on nije stizao.
Nasuprot kršćanskoj vojsci, djelomice poredanoj iza brežuljaka, stajala je turska sila: u prvim redovima smederevski sandžakbeg s 4000 oklopnika, a iza njega veliki vezir sa svojim ljudima i 150 topova. Druga polovica topova bila je otraga, s postrojbama beglerbega anatolskoga. Iza njih stajao je sultan sa svojim janjičarima, a sasvim otraga pričuva pod zapovjedništvom bosanskoga sandžaka Kosref-paše.
Napadima na nezaštićene bokove kršćanske vojske Turci su ubrzo podijelili kršćansku vojsku. Iako se njezina glavnina u središtu uspjela probiti kroz janjičare gotovo do samog sultana. I kad se činilo da će taj kršćanski klin riješiti bitku u svoju korist, tursko je topništvo počelo kanonadu iz neposredne blizine: kršćanski su vojnici padali kao snoplje. Ipak, bitku je odlučio beogradski paša Balibeg, koji se, udarivši s boka, odjednom našao iza kršćanske vojske. Veliki dio hrvatskih i ugarskih vitezova je poginuo, mnogi su bili zarobljeni, a među ostacima je zavladao nered. Turci su imali velike gubitke, ali od kršćanske vojske poginulo je 20 000 ljudi. Među poginulima su bili i glavni zapovjednik Pavao Tomori, đakovački biskup Juraj, Juraj Zapolja, knez Matija Frankopan i kapetan Gregorije Orlovčić.
Na Mohačkom je polju ostao i mladi kralj Ludovik. Nije pao u boju, već je ostao u potoku Čele. Htio ga je preskočiti na konju, ali se konj spotaknuo i pao, a kralja pokopao pod sobom.
Odlučni Sulejmanov pohod
Godina 1526. bila je sudbonosna i tragična, ne samo za za Ugarsku, već i za Hrvatsku. Već je godinu dana prije bilo jasno da Sulejman II. priprema odlučni pohod, ali Mađari kao da toga nisu bili svjesni, a slabo se za tu opasnost marilo i u ostalim europskim državama. Osiromašeni ugarski kralj Ludovik II. neprestance se zaduživao da organizira kakvu-takvu vojsku, u cijeloj zemlji nije bilo niti jedne važnije utvrde, a na istoku i jugu granice su bile potpuno otvorene. Ozbiljnijeg pripremanja obrane latio se tek kapetan Pavao Tomori, upozoravajući kralja da turski sultan od Carigrada prema Beogradu nadire s vojskom od čak 100 000 ljudi i 300 topova. U Hrvatskoj je pripreme počeo ban Franjo Baćani, a obećanje da će osobno sudjelovati u borbama dao je i sam kralj Ludovik. Nije uspio skupiti nikakvu veću vojnu silu, a još je veća teškoća bila što vojska nije imala pravog i iskusnog zapovjednika. Nadbiskup Pavao Tomori držao se nedoraslim toj zadaći, njemački grof Salma nije se odazvao pozivu, a iskusnog borca Krstu Frankopana, koji je turske borbene sposobnosti poznavao u dušu, Mađari nisu htjeli, računajući da će Turke lako svladati i bez pomoći nekakvog hrvatskog vojskovođe.